Hrvatski Nanbudo
Hrvatski nanbudo
Danas se nanbudo vježba u petnaestak zemalja svijeta, od kojih su najrazvijenija nanbudo središta, a samim time i nacionalni savezi, u Norveškoj, Francuskoj, Hrvatskoj, Kamerunu, Maroku i Španjolskoj. Središnje je upravljačko tijelo nanbudoa na međunarodnoj razini Svjetska nanbudo organizacija (Worldwide Nanbudo Federation), pod čijom se ingerencijom nalazi i središnja sudačka komisija, zadužena za promicanje sportskih disciplina unutar nanbudoa. Sastavnice Svjetske nanbudo federacije zadužene su za organizaciju međunarodnih natjecanja, a, osim toga, zajedno s nacionalnim savezima, organiziraju i redovite međunarodne seminare pod vodstvom osnivača nanbudo vještine doshu Nanbua. Nanbudo se u Hrvatskoj prvi put afirmirao, ponajviše kao ideja grupe entuzijasta i zaljubljenika u svijet japanskih borilačkih vještina, 1975. na sankukai seminaru u Zagrebu.
Kao vještina, s druge strane, nanbudo je prisutan u Hrvatskoj od 1980, otkad se prakticira u Nanbudo klubu "Gradec". Službenom premijerom nanbudo vještine treba smatrati prvi međunarodni seminar pod vodstvom Yoshinao Nanbua 1985. u Zagrebu. Od tog trenutka doshu Nanbu redoviti je posjetitelj Zagreba, u kojem jednom godišnje održava međunarodni nanbudo seminar, na kojemu prisustvuje velik broj polaznika, gotovo iz svih važnijih svjetskih i europskih nanbudo središta. Osamdesetih se godina formirala i grupa nanbudo majstora koji danas nose najviše titule u svijetu nanbudoa, shihani Petar Turković, u nekoliko mandata tajnih Svjetske nanbudo federacije i pokretač nanbudoa u Hrvatskoj, Zilhad Mahmuljin, dugogodišnji izbornik i glavni trener hrvatske nanbudo reprezentacije, Zijad Mahmuljin, dugogodišnji predsjednik svjetske sudačke komisije, i Srećko Ferenčak, predsjednik Hrvatskog nanbudo instituta (svi 6. dan).
Prvo veliko natjecanje na kojemu hrvatski nanbudo osvaja medalju bilo je Svjetsko prvenstvo u Monte Carlu 1987, gdje Srećko Ferenčak osvaja srebrnu medalju. Veliki sportski uspjesi nizali su se od 1988. godine, a svoj puni sjaj poprimili su 1991, kada je Hrvatska nanbudo reprezentacija – kao prva hrvatska sportska selekcija – pozvana na službeno Svjetsko prvenstvo u Barcelonu, gdje osvaja tri zlatne i jednu srebrnu medalju. Kvalitetu rada hrvatske nanbudoke demonstrirale su na mnogim svjetskim prvenstvima, između ostalog u Parizu (1996), na Rogli (2000) i u Kecskemetu (2006), zatim na europskim prvenstvima u Oslo (1997), u Platji d’Aro (1999), u Kecskemetu (2003), kao i na mnogobrojnim svjetskim kupovima i međunarodnim turnirima, na četverobojima nacija itd. S tih su se natjecanja redovito vraćali s titulama najboljih nanbudo selekcija, kao i s titulama aktualnih svjetskih i europskih prvaka.
Hrvatska se vrlo brzo izborila za status vodeće nanbudo nacije, ili barem za status jedne od triju najuspješnijih nanbudo reprezentacija. S ciljem promicanja hrvatskoga nanbudoa i japanskih borilačkih vještina uopće, unutar Hrvatskog nanbudo instituta oblikovan je i demo team, koji je kvalitetnim nastupima širio ugled nanbudoa i borilačkih vještina u Hrvatskoj i u svijetu. Od 1988. do 2007. hrvatske su nanbudoke nastupile na preko pet stotina demonstracija u Hrvatskoj i u inozemstvu. Od najistaknutijih nastupa valjalo bi ovdje spomenuti onaj na ponajvećemu svjetskom festivalu borilačkih vještina "BUDO GALA" u Parizu 1996. i 1998.. Nadalje, članovi su hrvatske demonstracijske ekipe sudjelovali na brojnim memorijalima, budo festivalima, na različitim svjetskim, europskim, međunarodnim i nacionalnim prvenstvima borilačkih sportova, a imali su i nekoliko zapaženih nastupa u najpoznatijim hrvatskim televizijskim emisijama. Na zadnjem svjetskom prvenstvu u Mađarskoj 2006. hrvatska je nanbudo reprezentacija proglašena najboljom, ponajprije zato jer je osvojila zlatne medalje u najtežim kategorijama, bilo u borbama bilo u katama.